Linkovi

Da li bi neki pacijenti u vegetativnom stanju mogli da komuniciraju?


Najnovija studija mogla bi da pruži nadu nekima od pacijenata u vegetativnom stanju iako pokreće etička i pravna pitanja u vezi sa kvalitetom njihovog života.
Najnovija studija mogla bi da pruži nadu nekima od pacijenata u vegetativnom stanju iako pokreće etička i pravna pitanja u vezi sa kvalitetom njihovog života.

Zvuči skoro kao naučna fantastika: Da li su neki pacijenti, za koje se veruje da su u vegetativnom ili minimalno svesnom stanju, možda ipak svesni? I da li bi možda, uz pomoć nove tehnologije, bili u stanju da komuniciraju? Sudeći prema podacima američkih Nacionalnih instituta za zdravlje, takva stanja su posledica uglavnom moždanog udara, traumatske povrede mozga kao i srčanog napada. Najnovija studija mogla bi da pruži nadu nekima od tih pacijenata, iako pokreće etička i pravna pitanja u vezi sa kvalitetom njihovog života. To bi moglo da promeni dijagnostikovanje i tretmane za pacijente koji naizgled ne reaguju – od kojih je nekoliko stotina hiljada samo u Sjedinjenim Državama i Evropi.

Tokom više od dve decenije Ram Huben imao je pogrešnu dijagnozu da je u vegetativnom stanju, posle saobraćajne nesreće. Zatim su lekari ustanovili, pomoću skeniranja mozga, da je on bio svestan i da je posedovao normalne funkcije mozga. Najpre je izgledalo da je 46-ogodišnji Belgijanac mogao da komunicira pomoću malih pokreta svojih prstiju dok mu je nego vodio ruku iznad tastature. Medjutim, stručnjaci su kasnije odbacili takvu mogućnost. Lekari tvrde da je Huben donekle bio svestan sebe i svog okruženja, ali da nije mogao da komunicira.

Istraživači sada nagoveštavaju da bi pacijenti, za koje je ranije utvrdjeno da ne reaguju, kao što je Huben, uz adekvatne aparate, mogli u budućnosti da komuniciraju direktno iz mozga. 54 navodno nereagujuća pacijenta podvrgnuta su snimanju pomoću magnetne rezonance i rečeno im je da zamisle dve različite scene: igranje fudbala ili hodanje kroz kuću. Kod 5 od 54 pacijenta, te scene pokrenule su različite delove mozga. Jedan od pacijenata dao je tačan odgovor na pet od šest pitanja o svom životu – tako što je zamislio fudbal da bi odgovorio potvrdno ili je zamislio da ide kroz kuću, za negativan odgovor. Profesor Stiven Loris sa univerziteta u Liježu u Belgiji je jedan od istraživača:

„Kada smo postavili pitanje, usmerili smo pažnju na ovu oblast, odnosno na motorički korteks. Da bi komunicirali potvrdno, glavno je da zamislite vaš omiljeni sport. Vidite kako se veoma jasno, 15 sekundi kasnije, aktivira motorički korteks koji odgovara potvrdno“.

Loris kaže da će se pojaviti pitanja o tipu adekvatne zdravstvene nege kada se razvije tehnologija koja će omogućiti nemoćnim pacijentima da komuniciraju. Medju njima je i da li će takvi pacijenti moći da vode računa o sopstvenoj nezi ili da izaberu da okončaju život.

„Otvara se novo poglavlje u kojem ćemo morati da se pripremimo na to šta ćemo da radimo sa takvom tehnologijom. Možemo da postavimo suštinska pitanja. Da li će to imati odgovarajući medicinski, etički i pravni uticaj,“ kaže doktor Loris.

Još jedan istraživač, doktor Nikolas Šif iz njujorške Prezbiterijanske bolnice, kaže da će studija voditi ka mnogo preciznijem dijagnostikovanju koje će prepoznati pacijente koji imaju potencijal da komuniciraju:

„Da li bi oni mogli da upotrebe neku vrstu aparata za komuniiciranje i uspostave stalnu komunikaciju, da li bi mogli da započnu komunikaciju – to su sve nepoznanice. Ali kada budemo ustanovili da pacijenti to mogu, to će stvoriti ogromnu razliku za njih i mislim da će to postati suštinska pitanja kada se radi o pružanje zdravstvene nege“.

Šif kaže da istraživanje ne može da se primeni na ljude koji su klinički mrtvi, čija tela se održavaju u životu uz pomoć aparata ili na one koji su u komi. Ali, studija može da ponudi nadu za naizgled nereagujuće pacijente koji bi možda jednog dana mogli da komuniciraju sopstvenim mislima.

XS
SM
MD
LG