Linkovi

Sećanje na Putnike slobode


Fotografija Putnika slobode u jednom od autobusa kojim su se vozili kroz savezne države na jugu SAD
Fotografija Putnika slobode u jednom od autobusa kojim su se vozili kroz savezne države na jugu SAD

Maja meseca pre pedeset godina, 13 crnačkih i belačkih aktivista za gradjanska prava započeli su vožnju autobusom kroz države američkog juga, koja je kasnije dovela do dramatičnih promena u američkom društvu. Poznati kao „putnici slobode“, oni su putovali od Vašingtona preko nekoliko južnjačkih država, predstavljajući izazov za lokalne zakone koji su zahtevali rasnu segregaciju u autobusima i na autobuskim stanicama. Mada su ih napadali beli segregacionisti, oni su verovali u nenasilje i nikada se nisu branili. Njihova hrabrost inspirisala je desetine ljudi iz drugih gradova da im se pridruže. Danas su njihova sećanja zabeležena u dokumentarnom filmu TV mreže PBS.

Nekadašnji „putnici slobode“ izlaze iz autobusa u Vašingtonu kako bi prisustvovali proslavi u njihovu čast. Oni su se našli medju više od 400 ljudi koji su se 1961. godine pridružili „putnicima slobode“ na američkom jugu. Džoun Malholand priseća se belih segregacionista koji su govorili:

„Izdajica si naše rase i sramota.“

Ona je bila studentkinja koledža kad je, tokom pomenute vožnje, uhapšena zbog kršenja propisa o rasnoj segregaciji. Drugi „putniuk slobode“ je Džon Luis, sada američki kongremen. On i njegov saputnik, belac, bili su napadnuti dok su ulazili u čekaonicu rezervisanu samo za belce na autobuskoj stanici u Južnoj Karolini.

„Napala nas je grupa belaca, pretukla nas i ostavila da ležimo u lokvi krvi. Lokalni policajci su stigli i želeli da znaju da li želimo da ih tužimo i mi smo rekli ne, došli smo sa porukom ljubavi i nenasilja.“

Često je prvo bio napadnut neki belac iz autobusa. Džim Zverg je završio u bolnici.

„Čuo sam udarac, pao i prevrnuo se na ledja. Neko me je udario nogom u lice i onesvestio sam se. Bili smo spremni da prihvatimo smrt, ali smo planirali da istrajemo sve dok nam ne bude dozvoljeno da putujemo svuda na jugu.“

Aktivisti u Alabami, u pratnji policije i Nacionalne garde
Aktivisti u Alabami, u pratnji policije i Nacionalne garde

U nekim autobusima vozili su se i pripadnici policije i vojske. Medjutim, oni često nisu činili ništa kad su oni koji su izlazili iz autobusa bili napadnuti. Jedan od autobusa „putnika slobode“ zapaljen je u Alabami kad je Molotovljev koktel ubačen kroz prozor. Henk Tomas seća se užasnog straha.

„I dok je autobus goreo, svi smo morali da donesemo odluku da li da izadjemo iz autobusa i udjemo u gomilu koja će nas pretući na smrt.“

I, zbilja dok su bežali iz autobusa, surovo su pretučeni, ali niko nije umro. Dajen Neš, lider borbe za gradjanska prava studenata kaže da, uprkos apelima vladinih funkcionera da se „putovanja slobode“ obustave, pokret nije odustajao.

„Bilo mi je jasno da bi, ukoliko dopustimo da 'putovanja slobode', nakon toliko nasilja u tom trenutku prestanu, bila poslata poruka da je sve što treba da učinite da biste obustavili nenasilnu kampanju - da pribegnete nasilju.“

Tako su se putovanja nastavila i još više aktivista je pritvoreno zbog kršenje zakona o segregaciji, posebno u Misisipiju. Neki su bili stavljeni u male ćelije i nisu mogli da vežbaju. Bernard Lafajet mladji, kaže da su zatvorenicima, kad su odbili da prestanu da pevaju pesme slobode, oduzeti dušeci, posteljina i četkice za zube.

Lider borbe za gradjanska prava Si Ti Vivian vozio se tim autobusom i kaže da su „putnici slobode“ doneli nadu crncima u ruralnim oblastima juga, koji su kasnije formirali kičmu pokreta za gradjanska prava.

„Oni su polagali nadu u nas i mi smo morali da činimo ono što smo činili kako njihova deca jednog dana ne bi morala da trpe ono što su oni pretrpeli.“

Nastojanja „putnika slobode“ isplatila su se. Krajem 1961. američka vlada zabranila je segregaciju na autobuskim i železničkim stanicama kao i u autobusima i vozovima koji prelaze granice saveznih država.

XS
SM
MD
LG