Linkovi

Razgovor sa ocem Irinejem Dobrijeviæem, povodom pravoslavnog Uskrsa - 2003-04-26


B.M.: Šta ovogodišnji Uskrs predstavlja za Srbe u Americi i kako oni nameravaju da ga proslave?

I.D.: Kao što znate vernici Srpske prvoslavne crkve, ovde u Americi i Kanadi, kao i svi pravoslavni vernici širom sveta, pripremaju se za praznik nad praznicima, to jest vaskresenje Hristovo, dejstvom posta, molitve, ispovedanjem, prièešæivanjem, itd. Ali ne treba zaboraviti da ima one sirotinje koja nema naèin ni da jede svoj današnji, ili nasušni hleb. Tako, reèima Svetog Grigorija Velikog, mi ispunjavamo post i molitvu dobrim delima i akcijama. Po reèima svetog apostola Jevandjeliste Jakova, vera naša bi bila prazna bez dobrih dela. Tako da naši vernici odavde ulažu, i pored posta i pored molitava svojih, i finansijska sredstva humanitarnim organizacijama kao što je IOCC, Medjunarodna pravoslavna dobrotvorna organizacija ili milosrdna organizacija naše Srpske pravoslavne crkve , “Èovekoljublje”, tako da bi oni koji nemaju šta da jedu ili krov nad glavom svojom, imali nešto za ovaj praznik kao i mi, koji ga praznujemo ovde u Americi.

B.M.: U Americi se u brojnim srpskim pravoslavnim crkvama služba obavlja paralelno na engleskom i srpskom, ili samo na engleskom, odnosno samo na srpskom jeziku, u zavisnosti od toga da li su parohijani novodošli ili starosedeoci. To je jedan vid prilagodjavanja službe specifiènim, novim uslovima, naravno uz nužno poštovanje crkvenih propisa i pravila. Vaš komentar o tome?

I.D.: Crkva je svima nama majka, ne samo onima koji govore srpski, ili onima koji govore samo engleski, veæ svima nama. To je pastirsko pitanje i prema tome crkva mora da se prilagodi prilikama u kojima se nalazi. Za starosedeoce koji su ovde veæ od pre poèetka Prvog svetskog rata, mora da se koristi engleski jezik. Za novodošle mora da se koristi srpski jezik. A u veæini naših parohija mora da se koristi i srpski i engleski jezik. Za mnoge od nas, koji smo došli u ova poslednja vremena, teško je shvatiti one koji su ovde veæ peto ili šesto koleno u Americi. Za njih je bilo, u ono vreme kada su došli, prosto nemoguæe govoriti na javnim mestima srpskim jezikom. Bilo je nemoguæe imati srpska imena. Svi su bili, takoreæi, prekršteni od strane Amerikanca sa kojima su saradjivali, živeli i radili ovde. Ali, saèuvali su svoj verski identitet, svoje narodno obeležje, znaju ko su, šta su, pevaju srpske pesme, sviraju srpsku muziku, igraju srpske igre, podigli su srpske hramove na sve strane i bio bi greh odbaciti taj narod zato što ne zna srpski jezik. Do nas je da se poduèavamo u pravoslavnoj veri. To je jedno pitanje. Zatim, o našim srpskim obièajima, srpskim tradicijama i narodnom postojanju, ko smo mi i šta smo mi kao narod. Toga radi, pre nekoliko godina objavio sam i ja jednu knjigu, koja se zvaše “ Moj prvi bukvar -crkvena azbuka”. Ta knjiga namenjena je srpskoj deci, koja su rodjena ovde u Americi, da uèe sprski jezik i æirilicu preko iskustva liturgije. Tako se oni na jedan intuitivan naèin prilagodjavaju srpskom jeziku i srpskoj æirilici.

B.M.: U nekim krugovima se naogoveštava da je možda došlo vreme za poèetak razmišljanja o osavremenjavanju crkve kao društvene ustanove. Šta vi mislite o tome?

I.D.: To je zanimljivo pitanje, pošto vidim da ovih dana ima nekoliko optužbi protiv Srpske pravoslavne crkve u javnim medijima i tako dalje. Medjutim, crkva je božanstvena ustanova. Crkva živi i u vremenu i van vremena; u ovom svetu i van ovog sveta u isto vreme, jer je Gospod rekao u otkrovenju sam za sebe: ja sam taj koji èinim sve novim, tako da je u Hristu sve veèito novo. Nema ništa, bilo šta da je, što je zaostalo, ostarelo, itd. Meni je prosto komièno, ako smem da kažem tako, da je crkva optužena da je ksenofobièna. Pomislite samo - za proteklih 60 godina, za vreme komunizma, ateizma, socijalizma itd, kada je srpsko društvo bilo zatvoreno - jedino je crkva bila otvorena. Crkva je održavala medjupravoslavne veze, ekumenske veze, medjuverske veze, tako da je crkva umela i pružila svoju otvorenu ruku širom sveta. Crkva je bila otvorena. I sad, kada je došlo do toga da se i društvo može otvoriti, kao i crkva, neki žele da poklope crkvu, tako da ne može doæi do svog pravilnog izražaja u tom otvorenom društvu. Nije crkva u pitanju, veæ je društvo u pitanju. Moramo se onda mi pitati kome je stalo do toga da se crkva izoluje i izostavi iz tog novog, otvorenog društva. Naprotiv, mi moramo da uzmemo od crkve primer kako da se otvorimo svetu.

B.M.: Oèe, na kraju, kakvu bi ste poruku želeli da uputiti našim gledaocima?

I.D.: Pošto smo sada pred praznikom nad praznicima, vaskrsenjem Hristovim, to je praznik svetlosti, pobede svetlosti nad mrakom. Pobeda Hristovog vaskrsenja jeste pobeda živog iznad smrti. Mi kao narod moramo da pogledamo sami duboko u sebe da vidimo gde smo mi omanuli. Gde smo mi sišli na neku stranputicu i tražimo rešenja, solucije, van sebe, van svog sopstvenog biæa. Naš je cilj, naš je zadatak, pošteno reèeno, da otvorimo svoja srdašca, jer je srce sedište svakog èoveka i da probiju zraci Vaskrslog Gospoda kroz nas i u našim srcima i kroz naša srdašca širom sveta da bi svetlost Vaskrsenja obasjala srpski narod, sprsku državu i našu Pravoslavnu crkvu i naše vernike, kao i sve one koji žive u zajednici sa nama. To je moja želja za nas o ovom Vaskrsu. Hristos vaskrese i hvala vam.

XS
SM
MD
LG