Linkovi

Novinari “pridruženi” koalicionim trupama u Iraku - 2003-04-10


U Americi je tokom poslednjih nekoliko godina izuzetno postao popularan takozvani ”rijaliti šou“ - televizijski žanr u kome se scene iz stvarnog života, navodno, snimaju bez scenarija: od avanturistièkih poduhvata do takmièenja za najtalentovanijeg pevaèa. Medjutim, profesor Amerièkog Univerziteta, Em Džei Ber (M. J. Bear) kaže da od poèetka rata, televizijski gledaoci gledaju drugaèiju verziju rijaliti šoua - onu u kojoj glavni likovi - reporteri - mogu da poginu.

”Mislim da je rat najnoviji rijaliti šou - gledamo sve uživo, u prilici smo da veoma dobro upoznamo aktere. Ukoliko gledate odredjeni kanal, zaista se saživite sa izveštaèem, tako da je, nažalost, ovo postao najnoviji proizvod televizijskog žanra emisija bez scenarija“.

Èinjenica da se reporteri kreæu zajedno sa vojnicima koji se bore u suštini može da predstavlja stvarnost, ali, kako naglašava Elen Hjum, (Ellen Hume), nekadašnji dopisnik lista Wall Street Journal iz Bele kuæe i TV komentator, ta stvarnost je ipak po malo režirana.

"Taèno je da je izveštavanje sa novinarima na licu mesta korak napred, ali to je ogranièen deo slike. Da li je bolje nemati nikoga sa vojnicima - kao što je bio sluèaj u Avganistanu - pa da se ispostavi da nikada neæemo saznati šta se dogodilo u odluèujuæim bitkama. Ima mnogo propagande. Neki kažu da su Amerikanci odgovorni za neke zloèine, neki kažu da nisu odgovorni. Ukoliko nema nezavisnog izveštaèa na licu mesta, niko neæe verovati nikakavim informacijama. Ukoliko su novinari tamo, postoji barem šansa, podvlaèim šansa, što ne znaèi da se to u stvarnosti i dešava. Lièno se nikada ne bih pouzdala u saopštenja za štampu koja govore o tome kako borbe napreduju ili kakav je njihov znaèaj. Svakako smatram da je na ratištu bolje imati više novinara. Postavlja se pitanje da li su oni preblizu prièe. Naravno da jesu. Oni su zapravo samo produžena ruka tehnologije, i predstavljaju naše uši i oèi. Izveštavanje samo po sebi je prenos dogadjaja, ne predstavlja strategiju niti dublje znaèenje.“

Profesor Ber sa Amerièkog Univerziteta kaže da ta predstava stvarnosti koju nam prenose pridruženi novinari može da bude rezultat prijateljstava sa onima koji novinarima koje dostavljaju informacije. Oko 500 izveštaèa stacionirano je u Iraku, medju kojima su novinari skoro svih važnijih amerièkih i britanskih novina i elektronskih mreža, ali i novinari arapskih tv mreža. Pored toga, u zoni borbi boravi i 1500 nezavisnih ili takozvanih ”unilateralnih“ novinara. Profesor Ber kaže da su u ratnom izveštavanju pred njima mnogi izazovi:

"Sa jedne strane, mislite da možete da odete tamo i da nezavisno izveštavate, a sa druge to je izuzetno opasno. Kao što su shvatile neke ekipe koje su iz Kuvajta otišle za Irak, kao nezavisni novinari mogli su da dobiju slike i intervjue kojii ne bi bili dostupni da su bili pridruženi vojsci. Tu postoji itekakva uzroèno-posledièna veza. Trenutno, skoro sve informacije o ratu dobijamo od neke vlade, bilo amerièke, bilo britanske, bilo iraèke. Veoma je teško razlikovati propagandu od èinjenica.

Drugi profesor sa Amerièkog Univerziteta Pet Aufderhajde (Pat Aufderheide) zakljuèuje da je izveštavanje o ratu prepuno kompromisa.

"Ne postoji dobar naèin da se izveštava o ratu. Neizbežno je da æete u jednom momentu ostvariti bliske veze sa vojskom. Da li je dobro iskljuèiti se iz toga? Nije. Da li je dobro biti ”zatvorenik“ jednostranih informacija? Nije. U isto vreme, novinari imaju realnu obavezu da misle o nacionalnoj bezbednosti. Novinar koji otkrije pokrete vojske u vreme kada te informacije mogu da ugroze vojnu kampanju, u suštini zauzima stranu u konfliktu. Mislim da nema dobrih odgovora, ali se nadamo da æe, u situaciji kada oèigledno nisu nezavisni, novinari održati standard koliko toliko objektivnog izveštavanja.

XS
SM
MD
LG