Neki analitičari i mediji smatraju da će odluka predsednika Obame o
mogućoj promeni politike u Avganistanu možda biti njegova najteža i
najpresudnija odluka. O tome, kao i o situaciji sa Iranom za “Glas
Amerike” govori saradnik njujorškog “Karnegijevog saveta za
međunarodnu politiku”, Džonatan Klark.
Klark: “Administracija
u ovom momentu detaljno razmatra dve opcije: prvo da li da značajno
pojača svoje snage u Avganistanu za oko 40 hiljada vojnika ili da
jednostavno redefiniše ratne ciljeve i koncentriše se na al- Kaidu.
Administraciija je jasno predočila da ne želi da bude još više uvučena
u taj rat, kao Sovjeti, ili Britanci u 19. veku, i da rizikuje poraz.
Poraz u tom delu sveta predstavljao bi poruku da je muslimanski
fundamentalizam uspeo da se odupre i porazi jednu supersilu. To bi
svakako bio veoma opasan signal i ohrabrenje destruktivnim snagama.
Mislim da će ova administracija redefinisati svoje ciljeve tako da budu
ostvarljivi u relativno kratkom vremenskom periodu”.
Glas
Amerike: Da li je moguće pobediti u ratu kao što je ovaj u Avganistanu,
bez pouzdanog domaćeg partnera, odnosno avganistanske vlade?
Klark:
“Ako bacite pogled unazad na nedavni istorijat ratova u toj zemlji,
poruka je veoma obeshrabrujuća. U toj zemlji u stvari nemate primer da
je neka okupaciona sila pobedila ustanički pokret, počevši od britanske
imperije, preko Sovjeta pa do današnje situacije. S druge strane, imate
Karzaijevu adminisitraciju koja niti je jaka, niti pouzdan saveznik, a
uz to smo imali kontroverzne predsedničke izbore i sada vladu sa
labavom podrškom. Vašington će morati da se potrudi da Karzaijeva, ili
bilo koja druga vlada, preuzme kontrolu nad zemljom u svoje ruke, kao
preduslov za rešenje avganistanskog problema”.
Glas Amerike: Dugoročnije gledano, kako će međunarodna zajednica i SAD rešiti pitanje iranskih nuklearnih ambicija?
Klark:
“Administacija smatra da je sastanak u Ženevi, prvog oktobra, bio dobar
prvi korak ka diplomatskom razrešenju iranske krize i da je makar
privremeno ublažena napeta situacija izmedju Teherana i ostatka
medjunarodne zajednice. Uspeh je u tome što je Iran prihvatio
inspekciju svojih nuklearniih objekata. Pod pretpostavkom da se ovakav
razvoj dogadjaja nastavi, postoje dobri izgledi za poboljšanje odnosa
izmedju Teherana i Vašingtona, što bi predsednik Obama želeo da
ostvari, 30 godina posle iranske revolucije, 1979. To je najbolji
mogući scenario. Ako se to ne dogodi, zapad će uvesti oštre sankcije,
uključujući embargo na uvoz nafte Iranu, mada bi to moglo da bude veoma
teško sprovesti u delo uzimajući u obzir ambivalentne stavove Rusije i
Kine. Adminsitracija, medjutim, iznad svega želi da izbegne da ova
situacija postane velika kriza i sklizne u sferu vojnih operacija”.