Linkovi

U mnogim zemljama vojska tradicionalno pomaže olimpijske programe


Više od deset hiljada atletičara iz svih krajeva sveta takmiče se na Olimpijskim igrama u Pekingu. Svi imaju isti san, da osvoje zlatnu medalju, ali nisu svi snovi jednaki. Pripreme sportista zahtevaju materijalna sredstva, tako da će sportisti iz bogatih nacija verovatno osvojiti više medalja nego oni koji predstavljaju siromašnije zemlje.

U mnogim zemljama, vojska je tradicionalno pomagala olimpijske programe. U Pakistanu, gde oružane snage igraju značajnu ulogu u društvu, prvak države u u streljaštvu, Sadik Umeri, služi u pakistanskoj vojsci.

"Veoma sam ponosan i veliko mi je zadovoljstvo da sam izabran da učestvujem na Olimpijskim igrama. Nije mi cilj da osvojim medalju – tu umnogome odlučuje sreća – ali daću sve od sebe i neću razočarati svoju zemlju".

Olimpijski program Kenije u potšpunosti finansira vlada. Atletski savez kenije ima olimpijski budžet od milion i po dolara i namerava da na Igre pošalje 80 takmičara. Jedna od najvećih nada za olimpijsku medalju je Robert Čeriot, četvorostruki pobednik Bostonskog maratona.

"Dok trčim, mogu da čujem nacionalnu himnu Kenije. I dok treniram, mogu da čujem himnu Kenije".

Međutim, iako je ponosan što predstavlja svoju zemlju, Čeriot kaže da nije još dobio nikakva sredstva od vlade. Dejvid Valečinski je autor nekoliko knjiga o olimpijskim igrama i tvrdi da su neke vlade jednostavno slabo rukovode svojim olimpijskim programima.

"Problem je, kao i uvek kada je vlada zadužena za nešto, to što postoji određžena doza korupcije u nekim od tih zemalja. Mnogi zvaničnici uzimaju većinu novca I on u stvari ni ne dođe do sportista. Nisu sve zemlje takve, ali je to prilično uobičajena pojava".

Na vrhuncu Hladnog rata, sportsisti iz Sovejtskog Saveza zavisili su od novca iz budežta. Današnja Rusija je međutim, više orijentisana prema tržištu. Javno finansiranje dopunjavaju privatni sponzori, ali kako kaže ruski olimpijac, biciklista Sergej Ruben, njih interesuju samo sportovi koji su popularni na televiziji. Ruben kaže da kompanije žele publicitet koji donosi veza sa popularnim sportistima.

"Svi su danas zaintersovani za proizvod, spektakl koji dobro izgleda na TV-u. Nažalost, mnogi sportovi se ne uklapaju, nisu stvoreni tako da budu interesantni za televiziju. Stoga sportiovi koji se ne prenose nemaju sponzore".

SAD su jedna od tri zemlje u kojima olimpijci ne dobijaju sredstva od svoje vlade. Umesto toga, Olimpijski komitet SAD oslanja se isključivo na prihode od prodaje TV prava i korporativnih sponzorstava. Stiv Rauš, rukovodilac nastupa sportista pri Olimpijskom komitetu SAD kaže da, iako sam sitem nije politički, olimpijski program SAD mora da se bori za sponzore sa profesionalnim timovima.

"Mi smo sada u teškoj ekonomskoj situaciji i stoga korporacije manje ulažu u sponzorstva. A nalazimo se na u izuzetno konkurentnom tržištu sa američkim fudbalom, bejzbolom, hokejom".

On kaže da kao i u Rusiji, korporativni sponzori u SAD više ulažu u popularne sportove. Međutim, ima takođe i kreativnih privatnih inicijativa da se pomogne manje popularnim sportovima, kao što je trčanje na duge staze. Kit Henson i njegov brat su vlasnici radnje sportske opremeu Detroit. Oni obezbeđuju trkačima besplatan smeštaj, zdravstveno osiguranje, trenera, besplatne patike i opremu, i posao na skraćeno radon vreme u njihovim radnjama.

"Jedna od dobrih stvari u našoj zemlji je što ima pojedinaca koji mogu da uskoče i preuzmu odgovornosti za koje mnogi veruju da bi rukovodeće telo trebalo da rešava".

Svaki olimpijski program na svetu voleo bi da ima više novca, ali je finansiranje ograničeno i ima mnogo veze sa ekonomskom sistuacijom i političkim sistemom zemlje.

XS
SM
MD
LG