Stiv Tomas je razveden, bez posla i bez prebivališta.
« Drvena klupa je najbolje što sam našao. Nije bila zauzeta, pa sam svoje stvari smestio ispod klupe, a ja na njoj ležim. Ona mi je dom već skoro godinu dana», kaže beskućnik koji na ulicama, u centru Vašingtona, živi već pet godina.
Prošle godine tokom jedne hladne zimske noći procenjeno je da je u skloništima i na ulicama bilo oko 671 hiljade beskućnika. Međutim poznavaoci prilika smatraju da je taj broj potcenjen i da bi moglo da ih bude i dva do tri miliona.
U studiji, Ministarstva za gradnju i urbani razvoj, za 2007. navedeno je da se broj onih, koji više od godinu dana nemaju krov nad glavom smanjio za 15 odsto.
«Milion i šest stotina hiljada ljudi našlo je neko sklonište.»
Međutim studijom koja je završena 2007. nisu obuhvaćeni oni kojma su zbog neplaćanja računa kuće zaplenjene. Hipotekarna kriza je u međuvremenu produbljena.
Kaduri kaže da 70 odsto beskućnika žive sami, bez porodice, da su pretežno muškarci srednjih godina i da uglavnom žive u gradovima.
«Jedna od najuočljivijih stvari kod beskućnika u Americi je da se u velikoj meri radi o urbanom fenomenu»
Studijom je takođe utvrđeno da je svaki peti beskućnik bio u zatvoru, a da ih je oko 13 odsto bilo u nekom ratu.
Denis Kalahan sa Univerziteta u Pensilvaniji, koji je takođe radio na studiji, kaže da ih ima puno i sa drugim problemima.
«Oko 28 odsto beskućnika ima ozbiljnih mentalnih problema, a oko 38 odsto su zavisnici. »
Jedan od njih je i Stiv Tomas koji kaže da je njegova zavisnost o narkoticima počela još dok je bio tinejdžer.
«Postao sam beskućnik zbog droge. Bio sam, četrdeset godina, zavisnik o marihuani, kokainu i alkoholu.»
Najveću zaslugu za smanjenje broja beskućnika, Ministarstvo za gradnju i urbani razvoj pripisuje vladinim programima koji obuhvataju subvencionisanje smeštaja.