Oni koji se leče od raznih vrsta opekotina i oni koji su bili stacionirani u baze zapadno od reke Misisipi, smešteni su u vojnu bolnicu Bruke, u bazi u San Antoniu u Teksasu. Kad stignu do faze oporavka, šalju ih na programe rehabilitacije u, kako ga zovu, Centar za nepokolebljive, medicinski objekat vredan 50 miliona dolara, i potpuno finansiran od privatnih donacija.
Major Džejson Vegoner izgubio je nogu u eksploziji prošle godine u Iraku. Sad vežba da koristi svoju novu nogu, protetičko pomagalo koje na mnogo načina funkcioniše kao prava noga.
«Kad hodam i prebacujem težinu sa pete na prste, prsti su opterećeni i to omogućava da se koleno savije, baš kao i ljudsko koleno», kaže Vegoner.
On je tek jedan medju stotinama ranjenih ratnika kojima su ugradjene proteze i koji svakodnevno uče i vežbaju da bi se vratili u najbolju moguću formu.
«Pogledate oko sebe i vidite ljude koji su ovdje došli pre vas, nekoliko meseci i vidite šta su oni već postigli. Ja svoju protezu nosim tek nekoliko nedelja, ali ja gledam druge da vidim dokle mogu da stignem», kaže Džejson Vegoner.
Jedan od ciljeva jeste da se vojnicima olakša novi život, unutar ili izvan armije.
Potpukovnik Džon Mejers komanduje Bataljonom čiji je cilj da pomogne da se radnici bolje priviknu na nove okolnosti.
“Ponašanje i moral i duh mladih muškaraca i žena, zadivljujuće je visok i nadahnut onim što oni žele da postignu. Oni čuvaju i drže se vojnih vrednosti tokom cele tranzicije do povratka u svoje zajednice ili u civilnu službu.»
Oružene snage Sjedinjenih Država omogućavaju ovim vojnicima da nastave svoje vojne karijere, gde god je to moguće. Vegoner kaže da će se žestoko truduti da ozdravi i vrati se na prve linije fronta.
«Ostajem u aktivnoj službi. I ostaću u aktivnoj službi sve dok me ne izbace. Mislim da ću još nekoliko puta ići u Irak ili Avghnaistan», kaže Džejson Vegoner.
Centar za nepokolebljive osigurava i savetnike za mentalno zdravlje onima kojima je to potrebno.
Program menadžer Ribeka Huper kaže da se na ovakvim mestima pacijenti međusobno pomažu i podržavaju jedni druge.
“To ne znači da je svaki dan dobar. Ljudi imaju svoje uspone i padove. Ono što mi činimo je da im pružimo pomoć psihologa. Mi im samo pomažemo da prodju kroz taj izuzetno težak period.»
Huperova dodaje da je duboko impresionirana pozitivnom energijom koja ovdje vlada, i zaključuje:
«Mnogi me pitaju kako ja to uspjevam da inspirišem svoje pacijente, a ja osjećam da je upravo suprotno: pacijenti inspirišu nas.»