Linkovi

U kojoj meri je veroispovest imala ulogu u rukovodjenju SAD?


U Americi se slavi praznik Dan predsednika. To je dan kad Amerikanci slave prošle predsednike i preispituju njihov legat i značaj. Jedan od najinteresantnijih aspekata te grupe ljudi je stepen do kojeg je veroispovest igrala ulogu u njihovom rukovodjenju zemljom.

Kad je u pitanju vera, Amerikanci imaju tendenciju da vie osnivače nacije u vidu dva stereotipa: ili kao posvećene pobožne ljude koji uvek imaju Isusa i Bibliju uz sebe ili kao hladne, naučne, racionalne tipove koji su smatrali da čovek može da upravlja sobom sasvim dobro i bez prisustva Boga. U stvari većina osnivača Amerike i prvih predsednika bili su Deisti. Deizam je bio sofisticirana verska filozofija iz 18. veka prema kojoj su postojanje i priroda Boga zasnovani isključivo na razumu i ličnom iskustvu – ne na veri samoj po sebi. Profesor Geri Vils, eminentni američki istoričar, dobitnik Pulicerove nagrade i autor blizu 40 knjiga, objašnjava:

«Oni su verovali u benevolentnog Boga. Verovali su u providjenje. To je zapravo bilo njihovo ime za Boga. Tako ga je zvao Džordž Vašington. Oni nisu verovali da je Isus sveta ličnost, već veliki moralni lider. Nisu verovali u efikasnost molitve. Oni su smatrali da Bogu nije potreban naš savet.»

Medju mnogim radikalnim crtama američkog Ustava ratifikovanog 1787., bio je i amandman kojim je i zvanično uvedeno razdvajanje crkve i države. Taj amandman su snažno podržavali Tomas Džeferson i Džejms Medison, treći odnosno četvrti američki predsednik. Oni su smatrali da se time razne veroispovesti u Americi štite od dominacije vladine moći i ideologije. Takodje su verovali da je savest pojedinca vrhunski i konačni sudija u duhovnim i moralnim pitanjima. Vils kaže da je to gledište učinilo tu dvojicu predsednika još radikalnijim od britanskog političkog filozofa Džona Loka, koji je zagovarao puku toleranciju vlade prema brojnim verskim uverenjima. Najobrazovaniji Amerikanci 19. veka dobro su poznavali Bibliju, čak i kada, poput Abrahama Linkolna, nisu bili posebno religiozni. Prema Vilsu, Linkoln je verovatno bio ateista u mladosti:

«Medjutim, kasnije je postao dublje religiozan. Imao je daleko više jevrejski koncept da je narod božiji narod, grešni narod, da može da bude spasen i da se pokaje kao narod.»

Tokom prvog veka ove nacije, nekoliko predsednika je proglasio nacionalne dane posta kako bi naveli naciju da se okrene sebi i pridobije božije saosećanje. Džejms Medison proglasio je jedan takav dan tokom rata 1812., a tokom jednog od najmračnijih perioda Gradjanskog rata, Linkoln je proglasio Nacionalni dan posta, kako bi ublažio animozitet i ratobornost. I mada su američki predsednici morali da ostanu tehnički neutralni u verskim pitanjima, Američki narod nije. 1960-ih mnogi su otvoreno bili zabrinuti zbog Kenedijevog katoličanstva. Oni su strahovali da bi njegova lojalnost mogla biti podeljena izmedju katoličke doktrine i američkog ustava. Kenedi je rekao da će podneti ostavku ako te dve stvari ikada dodju u konflikt. Medjutim, Geri Vils, koji je i sam katolik, kaže da predsednici lako mogu da izbegnu takve dileme: oni jednostavno moraju da razdvoje svoje verske motivacije u pogledu podrške odredjenim merama od sekularnih argumenata koje iznose da bi ubedili druge da usvoje tu politiku. Čak i duboko religiozni predsednici obično su poštovali liniju razdvajanja crkve i države. Džimi Karter je na primer evangelistički Baptist koji je postao predsednik 1977. godine i nikada nije imao versku službu u Beloj kući tokom četiri godine na položaju. Za razliku od toga, po Vilsu, Džordž Buš, samo-proglašeni ponovno rodjeni Hrišćanin, uveo je religiju u državnu politiku do stepena bez presedana. Vils ističe da je, bez obzira na to kakva će biti verska ubedjenja narednih predsednika, ustavni zid razdvajanja crkve i države zamišljen tako da bude dovoljno jak da očuva američke sekularne političke tradicije.

XS
SM
MD
LG