Linkovi

Sajmon: Najgora mogućnost je nekonstrolisano proglašenje nezavisnosti Kosova


Dok delegacije Beograda i Prištine ovih dana na direktnim sastancima ponavljaju svoje već poznate stavove, u nekim krugovima se ubrzano vrše analize mogućih scenarija koji će se odigrati nakon isteka ove najnovije runde pregovora 10. decembra. U svetlu najavljenog poteza Prištine da će ubrzo potom proglasiti nezavisnost, zamolili smo analitičara u Institutu za strategijske studije pri Nacionalnom univerzitetu za odbrambena pitanja, Džefija Sajmona, da nam pojasni svoje vidjenje posledica jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova. Sa g. Sajmonom -- koji naglašava da su mišljenja koja iznosi u ovom intervjuu isključivo njegova, a ne institucije u kojoj radi -- razgovorala je naša saradnica Maja Draker.

Glas Amerike: Ako Kosovo proglasi nezavisnost bez blagoslova UN, kakve bi po vašem mišljenju, mogle da budu konsekvence tog poteza po Srbiju, samo Kosovo, BiH pa i šire?

Sajmon: Ako dodje do jednostranog proglašenja nezavisnosti i ako druge zemlje, kao na primer SAD, priznaju Kosovo postavlja se pitanje šta će se desiti u regionu. Srbi severno od Ibra -- koji ni danas ne žive pod upravom kosovskih vlasti -- mogli bi da proglase sopstvenu nezavisnost ili da ostanu pri tome da su i dalje deo Srbije. Šta će se u tom slučaju desiti sa MUP-om i policijom i ko će kome priteći u pomoć? Sve to sobom nosi potencijalnu opasnost. Beograd bi mogao da ustvrdi da je severno Kosovo i dalje sastavni deo Srbije, a Rusija da podrži takav rasplet. Domino efekat bi mogao da se oseti u Makedoniji gde je bilo problema koji su rešeni Ohridskim sporazumom 2001. Šta će se desiti ako pozamašna albanska manjina poželi da se povede za primerom kosovskih Albanaca i zatraži nezavisnost? Da li će Srbi u Republici srpskoj -- koja ne može da se poredi sa Kosovom ali u kojoj bi kosovski rasplet mogao da ima uticaja -- možda odlučiti da žele da se pridruže Srbiji? Sve su to neizvesnosti opasne po stabilnost....

Glas Amerike: A šta bi se u tom scenariju desilo sa velikim igračima? Ako SAD, kao što su nagovestile, priznaju Kosovo kakve posledice bi mogle da se očekuju u odnosu na Ujedinjene nacije, koheziju NATO i planiranu angažovanost snaga Evropske unije u očuvanje bezbednosti na Kosovu?

Sajmon: Ako SAD i priznaju samoproglašenu nezavisnost Kosova, treba imati na umu da postoje članice NATO koje nisu tako voljne i spremne da to učine. Tu su Slovačka, Rumunija, Grčka, Španija, donekle i Italija... Drugim rečima, u Alijansi postoji zabrinutost ako ne i otvoreno protivljenje takvom kursu. KFOR koji sada broji 16500 vojnika je ispostava NATO i operiše shodno rezoluciji 1244. Ako se ta rezolucija prekrši proglašenjem nezavisnosti Kosova van okvira UN, ako mandat UN više nije na snazi, mnoge zemlje, čije su snage u KFOR-u, prvenstveno Nemačka, zamisliće se nad svojim daljem učešćem u KFOR-u.

Glas Amerike: Postoji li rešenje bez apsolutnih pobednika i gubitnika, rešenje koje bi moglo da se nazove ”zlatnom sredinom“ koliko god ona izgledala neprihvatljivo Beogradu i Prištini?

Sajmon: U navedenom scenariju ne vidim pobednike, već samo gubitnike ili totalne gubitnike... Najgora mogućnost je nekonstrolisano proglašenje nezavisnosti, potonje jednostrano priznavanje Kosova i niz lančanih reakcija koje sam pomenuo. Status kvo je neodrživ; konferencija po uzoru na Dejton je možda moguća. Ključ je u kontrolisanom raspletu koji je prevashodan da se stvari ne bi otrgle kontroli. Podržavam izjavu predstavnika EU Volfganga Išingera da bi sve opcije trebalo da budu na stolu. Pošto bi unilateralno proglašenje nezavisnosti verovatno dovelo do podele Kosova i domino efekta, zašto onda ne prihvatiti tu opciju pod kontrolisanim uslovima? Čeku i kompanija bi želeli da dobiju sve i stoga nisu volji da pregovaraju, Koštunica i DSS ne žele da izgube ništa, a morali bi da shvate da je gubitak neminovan. Zašto ne bi obe strane prihvatile odredjeni gubitak, odnosno podelu. Da bi se to desilo potreban je efikasan i energičan diplomatski prilaz s naše strane uz saradnju EU. EU treba jasno da stavi do znanja da postoji konkretan plan u smislu evroatlantskih inegracija i budućnosti. NATO nije popularan u Srbiji ali zato EU jeste. Potrebni su podsticaji u okviru Sporazuma o stabilizaciji i asocijaciji i ekonomska podrška od strane SAD.

Glas Amerike: Zar nije malo verovatno da bi SAD pristale na ideju o podeli, i zar nije ta solucija već više puta odbacivana i od strane Evropske unije?

Sajmon: Slažem se... Ali dok se približavamo 10. decembru i razmišljamo šta nam predstoji dan posle, možda će doći do preispitivanja pozicija i onoga šta želimo da se tada desi. Verujem da ćemo biti svedoci nezavisnosti Kosova, ali pitanje glasi da li će to biti miroljubiv ishod pregovora i kontrolisanog procesa. Budimo jasni, niko ne bi bio apsolutni pobednik ako se prihvati podela. Srbija će izgubiti ali izgubiće i Priština jer neće dobiti ceo kolač. Trebalo bi da se upitamo da li želimo stabilan i bezbedan Balkan i da ne zaboravimo da su od početka devedesetih, posebno posle Dejtona, u stabilnost Balkana već utrošeni enormni ekonomski i ljudski resursi.

XS
SM
MD
LG