Istekao je još jedan rok koji su UN postavile Iranu za obustavljanje njegovih nuklearnih aktivnosti, dok je Teheran nastavio da šalje protivrečne signale prkosa i spremnosti na kompromis. SAD i američki saveznici ostaju pri svom zahtevu da Iran obustavi obogaćivanje uranijuma, dok Iran i dalje procenjuje šta bi mogao da dobije u zamenu za ustupke oko svog nuklearnog programa.
Bušova administracija se ponosi time što se drži svog kursa, odnosno što svi njeni zvaničnici i predstavnici iznose isti stav. Mdjutim, u Iranu to nije baš tako lako, naročito kada se radi o nuklearnom pitanju. Iranski zvaničnici često daju protivrečne izjave, ponekad na veoma suptilan način, dok njihov ton ima čitav dijapazon – od pomirljivog do veoma prkosnog. To je ono što stvara teškoće zapadnim obaveštajnim ekspertima, i ono na šta, kako neki od njih veruju, Teheran računa. Brus Džentlson, profesor političkih nauka na Univerzitetu Djuk, kaže da se različite izjave iranskih zvaničnika mogu pripisati i pregovaračkoj strategiji i unutrašnjim političkim činiocima.
“To se može tumačiti na dva načina. Jedan je da se radi o veoma sofisticiranoj pregovaračkoj strategiji - u stilu “dobrog i lošeg policajca”. Drugi je da se radi o raznim uticajnim grupama unutar vlade i da pojedini zvaničnici žele da zadovolje grupe koje ih podržavaju.”
Podrška predsedniku Mahmudu Ahmadinedžadu je opala, što se pokazalo i na lokalnim izborima u decembru, dok je zdravstveno stanje vrhovnog lidera, ajatole Alija Hameneija, kako se veruje, loše. Analitičari ukazuju da je interesantan i način na koji se Iran suočava sa medjunarodnom zajednicom oko svog nuklearnog programa. Većina zemalja smatra nuklearnu tehnologiju tajnom, dok je Iran javno iznosio svoje namere u pogledu miroljubivog korišćenja nuklearne energije - mnogo više pod tvrdokornim Mahmdom Ahmadinedžadom nego pod njegovim umerenim prethodnikom, Mohamedom Hatamijem. Džord Fridman, koji je na čelu privatne obaveštajne firme “Stratfor”, kaže da Iranci znaju da im SAD i Izrael nikada neće dozvoliti da se domognu nuklearnog oružja. On veruje da Iran koristi nuklearno pitanje kao adut u nastojanju da proširi svoj uticaj u regionu.
“Činjenica da nastoje da privuku što je moguće više pažnje navodi me na zaključak da to koriste kao psihološki i pregovarački instrument i da nisu ozbiljni u tom pogledu. Da to nije slučaj, ne bi obaveštavali ceo svet o tome šta rade.”
Fridman dodaje da je Iran vrlo pažljivo proučavao kako se Severna Koreja ponašala prema SAD i njihovim saveznicima oko svog nuklearnog programa.
“Mislim da su SAD evoluirale od sitiacije u kojoj je nuklearno oružje bilo smatrano neprihvatljivim do nove faze u kojoj se to smatra delom podnošljive mešavine. To smo videli u slučaju Severne Koreje i mislim da ćemo do izvesne mere to videti i u slučaju Irana. Ali, smatram da su Iranci naučili nešto od Severnokorejaca - to jest, da ako hoćete da se nosite sa Amerikancima, treba da imate nuklearni program.”
Ipak, analitičlari ukazuju i na razliku izmedju ta dva slučaja pošto Severna Koreja već poseduje nuklearno oružje, dok je Iranu potrebno četiri ili više godina da to postigne.