Linkovi

U demokratiji postoji osjetljiv balans suprotstavljenih interesa vlasti i medija


Ove se sedmice obilježava 215. godišnjica američke Povelje o pravima, u koju je pretočeno prvih deset amandmana na Ustav Sjedinjenih Država. Ove odredbe se odnose na politička prava građana. Novinar Glasa Amerike, Andre de Nešnera, osvrće se na konstantno turbulentne odnose politike i medija, odnosno na Prvi amandman koji garantuje slobodu štampe u Americi.

Povelja o pravima ratifikovana je 15. decembra 1791. godine. Sastoji se od ustavnih amandmana koje se odnose na prava i slobode, koje nisu zasebno spomenute u Ustavu Sjedinjenih Država. Prvi amandman glasi: 'Kongres neće donositi zakone koji krše slobodu govora ili štampe.'

Advokat Flojd Abrams /Floyd Abrams/ objašnjava istorijat prvog amandmana na američki ustav:

"Ustav se na početku nije bavio ovim pravima. Tomas Džeferson i njegovi istomišljenici, upozorili su da neće glasati za ratifikaciju ustava ako ne bude uključena i odredba o slobodi štampe. Tako je i došlo do izglasavanja amandmana koji se uz slobodu štampe odnosio i na slobodu vjeroispovjesti, slobodu govora, slobodu okupljanja i udruživanja. Da ovaj amandman nije usvojen, ne bi bio ratifikovan ni američki ustav."

U demokratskom društvu, mediji imaju dva ključna zadatka: da informišu javnost i da služe kao svojevrsan korektiv vlasti. Marvin Kalb, bivši televizijski novinar koji danas predaje na Univerzitetu Harvard, kaže da je odnos medija i vlasti uvijek bio konfliktan, zbog toga što su njihovi interesi često različiti:

"Kad bi odnosi novinara i vlasti bili izvrsni i idilični – to bi značilo da nešto nije u redu. Mediji bi u tom slučaju bili puka propaganda. Po meni, ideal je da imate konfliktan odnos medija i vlasti. Tako bi trebalo da bude. Novinari budno prate šta radi vlast, ukazuju na probleme i - ako se to vlastima ne sviđa – šta možemo. Viša sila."

Bivši glavni urednik Vašington Posta, Ben Bredli /Bradlee/ – koji se proslavio u vrijeme afere Votergejt – kaže da od vlade i ne očekuje da dobro tretira novinare. «Neka nas samo pusti da radimo svoj posao», kaže Bredli.

No, američka vlada to nije uvijek činila. Pokretala je i sudske parnice kako bi spriječila objavljivanje nekih informacija, ističući kako se radi o povjerljivim podacima koji bi – ako se objelodane – mogli da ugroze nacionalnu bezbjednost. Tako je 1971. Njujork Tajms, a potom i drugi veliki listovi poput Vašington posta, počeo da objavljuje «Dokumente Pentagona» - tajne dokumente koji govore o istoriji američkog vojnog učešća u ratu u Vijetnamu. Tadašnja, Niksonova administracija je sudskim putem pokušala da spriječi New York Times da objavi taj dokument, ali je nakon žalbe koju je list podnio Vrhovnom sudu - ta instanca presudila da novine imaju pravo da objave kontroverzni dokument, jer – kako je obrazloženo - vlada nije dokazala da se time ugrožava bezbjednost SAD. Bila je to, po riječima Flojda Ejbramsa, velika pobjeda slobodnih medija.

Mnogi novinari, među kojima je i Ben Bradli vjeruju da novinari ne predstavljaju prijetnju nacionalnoj bezbjednosti:

"Imam 85 godina. Bavim se novinarstvom jako dugo i ne mogu da se sjetim da je neki novinar svojim pisanjem ugrozio nacionalnu bezbjednost. Da je postojao takav slučaj, mislim da bi svaki urednik blokirao objavljivanje te informacije. Na primjer, vijesti čije bi objavljivanje moglo ugrozi ljudske živote. U tom slučaju, stopiranje objave informacija bilo bi normalno."

Stručnjaci kažu da je u demokratiji uvijek neophodno uspostaviti osjetljivu ravnotežu ponekad suprotstavljenih interesa. S jedne strane - potrebe vlasti da štite nacionalnu bezbjednost, a s druge - prava medija da slobodno objavljuju informacije i kritikuju vlast.

XS
SM
MD
LG