Linkovi

Pomoć iračkih suseda imaće diplomatsku cenu


Jedna od centralnih preporuka u izveštaju Studijske grupe za Irak odnosi se na poziv iračkim susedima da učestvuju u stabilizaciji te zemlje.

U središtu preporuka Studijske grupe je poziv da se, kako je rečeno, «regionalizuju» nastojanja da se uspostavi stabilnost u Iraku, angažovanjem iračkih suseda, posebno otvaranjem razgovora sa Iranom i Sirijom. Ali po koju političku i diplomatsku cenu? Leri Vilkerson, šef kabineta bivšeg državnog sekretara Kolina Paela, kaže da bi ta cena za SAD možda bila previsoka.

«Ta preporuka se čuje već duže vreme, i trebalo je da bude primenjena davno, kada je cena bila mnogo niža. Uz stratešku prednost koju smo sada pružili Iranu, pa i Siriji, cena bilo kakvih pregovora je sada tako visoka da nisam siguran da bi bilo koji američki predsednik bio spreman da je plati».

Bušova administracija odlučno odbija da razgovara sa Iranom i Sirijom. Na zajedničkoj konferenciji za novinare sa britanskim premijerom Tonijem Blerom, predsednik Buš je rekao da nema govora o takvim razgovorima ukoliko Iran i Sirija značajno ne promene svoje ponašanje.

«Ako sednu za sto da pričaju o Iraku, moraju da dodju svesni svoje odgovornosti da ne finansiraju teroriste, da pomognu mladoj demokratiji u Iraku da preživi, da pomognu iračkoj ekonomiji. Ako ne prihvate to ne moraju ni da dolaze na razgovore.»

Buš je takodje ponovio poziv Iranu da prestane sa obogaćivanjem uranijuma. 2003. godine, Iran se tajno obratio SAD sa predlogom da započnu razgovore o nizu pitanja uključujući i nuklearno. Bušova administracija je tu ponudu odbila. Leri Vilkerson kaže da je administracija u to vreme trijumfovala zbog brze vojne pobede u Iraku i da je zato propuštena mogućnost da se dobije iranska politička pomoć.

«Sedeli smo u Bagdadu, sa oko 150.000 vojnika koji su munjevitom brzinom prodrli do prestonice. Za dva meseca, iračka vlada je pala, vojska je nestala. U Damasku i Teheranu su se pitali – da li su oni sledeći? Tada smo imali maksimalnu prednost, i odbijanje ponude za pregovore bilo je, jednostavno, glupo. A mi smo to učinili».

Sada u Teheranu zaseda tvrdokornija vlada. Neki analitičari smatraju da će Iran možda tražiti ustupke na nuklearnom planu kao protivuslugu za pomoć Iraku. No, Geri Sik, bivši član Saveta za nacionalnu bezbednost, u administraciji predsednika Kartera, kaže da Teheran možda neće biti spreman za pogodbe. Po njemu, Iran samo želi da američki vojnici odu, i ne razmišlja o regionalnim posledicama.

«To je njihov cilj. Oni imaju malo razloga da saradjuju sa nama u pokušaju da se situacija stabilizuje. Iran uvidja da je sada u poziciji da pobedi, a da ne mrdne prstom. Mene to veoma zabrinjava, jer Iranci izgleda nemaju predstavu o tome šta će se desiti kada američke snage odu, ili šta će se desiti ako Irak zaista potone u potpuni haos i gradjanski rat.»

I Sirija bi mogla da postavi cenu za saradnju u stabilizaciji Iraka. Murhaf Džoudžati, direktor za bliskoistočne studije Univerziteta Džordž Vašington i stručnjak za sirijsku politiku, kaže da taj uslov može biti vraćanje Golanske visoravni.

«Sirija neće pomagati «za lepe oči». Tražiće nešto zauzvrat. Mislim da nema govora o njenom povratku u Liban, ali njihov legitimni zahtev jeste nastavak mirovnih pregovora sa Izraelom o vraćanju Golanske visoravni pod sirijski suverenitet».

Medjutim, to je možda previsoka cena za Izrael, bar za sada. Izraelski premijer Ehud Olmert izjavio je da nema nameru da otvara razgovore sa Sirijom, i odbacio tezu iz izveštaja Studijske grupe za Irak o povezanosti rešenja arapsko-izraelskog konflikta sa stabilizacijom Iraka.




XS
SM
MD
LG