Linkovi

Transformacija američke spoljne politike posle 11. septembra 2001.


Posle terorističkih napada na Sjedinjene Države, 2001. godine, borba protiv terorizma postala je jedan od osnovnih principa američke spoljne politike. Medjutim, sve veće teškoće u Iraku i Avganistanu navode neke analitičare da počnu da dovode u pitanje američki pristup toj borbi.

Napadi sprovedeni 11. septembra 2001. godine započeli su novu eru u globalnoj politici, prvenstveno usmerenu na globalne opasnosti. U jednoj nedavnoj televizijskoj diskusiji, potpredsednik SAD Dik Čejni izjavio je da su ti napadi primorali Bušovu administraciju da revidira osnovne principe američke spoljne politike. Čejni je tom prilikom ustvrdio da su američka nastojanja na suzbijanju teriorizma uspešna, jer u njihovoj osnovi leži podsticanje demokratije, posebno na Bliskom istoku. Mnogi analitičari, kao što je Robert Liber, profesor Univerziteta Džordžtaun, odobrava takav stav Bušove administracije, ali kaže da raznolika priroda terorističkih opasnosti zahteva raznoliku strategiju u borbi protiv nje.

”Te opasnosti obuhvataju širenje oružja masovnog uništavanja, posebno nuklearnog i nedržavne organizacije, kao što je Al-kaida, sposobne da deluju preko državnih granica. Opasnost obuhvata i slabost medjunarodnih institucija, povezanu sa ogromnim teškoćama u njihovom reformisanju.“

Rukovodeća uloga SAD u tim nastojanjima je nezamenjiva, kaže profesor Liber. Medjutim, drugi eksperti uzvraćaju da je amerčka politika komplikovala borbu protiv terorizma preuveličavanjem i proširivanjem opasnosti. Čarls Penja, naučni saradnik Koalicije za realnu spoljnu politiku, smatra da je Vašington trebalo da se usredsredi samo na najvažniju opasnost - Al kaidu. Po njegovom mišljenju, bilo je pogrešno tražiti vezu izmedju Al-kaide i pojedinih država koje nisu predstavljale neposrednu opasnost:

”Trebalo bi da se koncentrišemo na jedinu pravu opasnost - Al kaidu - koja nije nekakva hegemonistička supersila. Morali bismo da se oslobodimo ideje o nekoj državi koja sponzoriše terorizam i da se usmerimo na to kako da proganjamo članove Al-kaide, a što je još važnije, kako da promenimo svoju spoljnu politiku tako da Al-kaida nema beskrajan izvor novih regruta u muslimanskom svetu.“

Penja dodaje da američko podsticanje demokratije neće ni malo doprineti neutralizaciji Al-kaide, jer se ona nije pojavila zbog nedostatka demokratije u muslimanskom svetu. Stiven Valt, profesor medjunarodnih odnosa na Univerzitetu Harvard, smatra da su SAD pretrpele štetu zbog svoje spremnosti da primenjuju vojnu silu bez medjunarodnog konsenzusa ili podrške nekih od ključnih saveznika. Zbog toga, kaže on, SAD su suočene sa mnogim teškoćama, pre svega u Iraku i Avganistanu:

”Jedno od ključnih pravila diplomatije kaže da svoje neprijatelje treba držati razjedinjenim. Trebalo bi da nastojimo da medjusobno razdvojimo Siriju, Hezbolah, Iran i druge, a ne da im dajemo razloge za saradnju.“

Drugi stručnjaci iznose gledište da je još prerano donositi sud o tome da li će američka nastojanja u Iraku i Avganistanu biti uspešna ili ne. Vojni istoričar i autor nekoliko knjiga, Endru Basevič, priznaje da je Vašington napravio nekoliko spoljnopolitičkih grešaka, ali kaže da je prikazao sposobnost da se oporavi od njih:

”Ako pogledate na američku istoriju 20. veka, Sjedinjene Države su počinile neke kardinalne greške, ali one imaju sposobnost učenja na greškama. Ne pokušavam da ublažim teškoće u Iraku ili u odnosima sa islamskim svetom, ali sam optimista da ćemo naći izlaz iz ove situacije.“

Najbolje što bi SAD mogle da učine u svetu posle 11. septembra 2001., kaže Basevič, jeste politika koju su često primenjivale u prošlosti - selektivno angažovanje i ponašanje koje bi drugima predstavljalo primer za ugled.

XS
SM
MD
LG