Linkovi

Federalna istraga o takozvanom «curenju informacija» u medije


Američki sekretarijat za pravosudje sprovodi krivičnu istragu kako bi ustanovio ko je uputio medije u tajni program prisluškivanja koji je sprovodila američka vlada unutar SAD.

Novinar Skot Armstrong je osnivač grupe za zaštitu slobode medija – Information Trust. Radeći kao reporter Vašington Posta gotovo 30 godina, on je mnoge priče zasnivao na anonimnim izvorima. Armstrong opisuje kako reporter u rutinskom intervjuu sa vladinim zvaničnikom možda da dodje do tajnih podataka.

«Ponekad, dok vam zvaničnik daje osnovne informacije potrebne za priču, dešava se da novinar postavi neko pitanje za koje nije ni planirao da bude kontroverzno, na šta taj zvaničnik odgovori – «Zaista ne mogu da govorim o tome». Onda vi pitate – «zbog čega ne možete da govorite o tome?». Možete da ih zivkate svakog dana naredne dve nedelje, i oni vam neće ništa reći ali onda se nešto promeni, i oni vam poruče: «Mogao bi da zoveš tu-i-tu osobu. Mene ne pominji, ali vidi da li možeš nešto da saznaš.»

Armstrong objašnjava da curenje informacija počinje kada taj prvi, anonimni izvor, otkrije dovoljno informacija koje kasnije mogu da potvrde drugi zvaničnici. On dodaje da anonimni izvori imaju različite motive za odavanje informacija.

«Neki to prvo učine iz odredjenog političkog razloga. Možda im se ne svidja šta se dešava, i žele da to zaustave. Ali drugi to rade zato što žele da skrenu pažnju na neku pojavu za koju smatraju da je nelegalna ili sporna, ili da je pitanje o kome treba da se raspravlja u javnosti. Oni su lojalni vladini službenici ali žele da pošteno rade svoj posao».

Medjutim, ti izvori često ne dozvoljavaju novinaru da ih imenuje, jer brinu da će izgubiti posao ili biti krivično gonjeni. Bivši federalni tužilac u Njujork Sitiju, Endrju Mekarti je saradnik Fondacije za odbranu demokratije, konzervativne grupe za političko istraživanje.

«U većini vladinih agencija, ako ljudi primete da vlada krši zakon oni žele da te slučajeve razotkriju, i budu pravno zaštićeni od odmazde. Medjutim, takva pravna zaštita ne postoji za ljude zaposlene u vladinim agencijama kao što su FBI, CIA ili Agencija za nacionalnu bezbednost iz očiglednog razloga. Oni raspolažu tajnim i najvažnijim informacijama iz domena nacionalne bezbednosti».

Mekarti kaže da vladini zvaničnici koji se bave pitanjima nacionalne bezbednosti polažu zakletvu da neće otkrivati tajne informacije. Pa opet, retki su slučajevi da se krivično gone oni koji su odali poverljive informacije – zato što su izvori medijskih izveštaja te vrste obično anonimni a novinari odbijaju da otkriju njihov identitet. Mediji imaju i pravnu zaštitu da objave svoje priče u skladu sa odredbama američkog ustava koji garantuje slobodu štampe. No, Skot Armstrong tvrdi da reporteri ne zloupotrebljavaju to pravo.

«Mi ne tražimo od vlade odobrenje da nešto objavimo. Ali isto tako, želimo da znamo da li će naše informacije nauditi nekome. Mi vrlo pažljivo donosimo odluke i razgovaramo o njima sa nizom ljudi od urednika do vladinih zvaničnika pre nego što pustimo neku priču. Neke stvari su potencijalno previše osetljive – na primer otkrivanje imena špijuna u stranoj zemlji koji bi odmah bio ubijen ako se otkrije njegov identitet».

Skot Armstrong je učestvovao u formiranju grupe novinara i zvaničnika zaduženih za nacionalnu bezbednost, sa kojima je razvio neka osnovna pravila o tome kakve vrste informacija treba objavljivati, a kakve – ne. Bivši tužilac Endrju Mekarti slaže se sa Armstrongom da vlada ima previše tajni, ali upozorava da, usred rata protiv terorizma, vladini zvaničnici i reporteri moraju da procene šta je u najboljem interesu njihove zemlje – nacionalna bezbednost ili pravo ljudi na informacije.

XS
SM
MD
LG