Linkovi

King: Buš sve više upotrebljava reč “pobeda” što znači da neko mora biti poražen


Urednik biltena “Bela Kuća” i domaćin televizijskog programa ”Hronika Bele kuće” Luelin King, u razgovoru sa kolegom Brankom Mikašinovićem osvrnuo se na cenu i mogućnost realizacije ”Nacionalne strategije za postizanje pobede u Iraku” koju predlaže američki predsednik Džordž Buš.

King: Mnogi ljudi u Vašingtonu i širom Amerike, a i ja, počinjemo da sumnjamo da je vojna pobeda u Iraku moguća. Predsednik sve više upotrebljava reč “pobeda”, što znači da neko mora biti poražen. Dakle, predsednik govori o ratu i pobedi, a ne o miru, što zabrinjava mnoge. Umesto vojne opcije i koncepta pobede i uništenja neprijatelja, na kraju se ipak mora pronaći političko rešenje. Bojim se da na Bliskom istoku postoje uslovi z kontinuirano nasilje na duge staze, sto će u SAD doprineti još intenizvnijem preispitivanju našeg prisustva u Iraku.

Glas Amerike: Da li se u Vašingtonu nagoveštava nova strategija prema Iraku i kakva bi ona mogla da bude?

King: U dokementu o novoj strategiji za Irak postoji prećutno, ali ne i otvoreno, priznanje da su počinjene velike greške u tom ratu. Jedna od njih je raspuštanje iračkih institucija, posebno vojnog establišmenta, samo zato što su bile povezane sa Sadamom Huseinom. Takodje je zastupana teza da će rat i posleratna nastojanja biti veoma uspešni, a tome u priogu su išli prvobitni signali, kao što su brz i relativno lak prodor američkih snaga do Bagdada i potonja kratkotrajna mirna situacija. Medjutim, kasnije se siutacija promenila. Poruka intervencije u Iraku jeste da je preterana simplifikacija nemoguća i da se svet ne može podeliti na dobre i loše ljude, na crno i belo, jer je realnost daleko složenija. Takav prilaz administracije je doveo do ishitrenih i nepotreno oštrih stavova i poteza.

Glas Amerike: Da li će SAD moći da oblikuju novo i demokratsko društvo u Iraku?

King: Nisam siguran da je to moguće, jer Irak nije, ako mogu da kažem, “obična zemlja.” Tu su Kurdi, koji sebe smatraju drugačijim i očajnički žele da budu nezavisni. Zatim imate drevne razlike izmedju sunita i šiita, što nije pogodan preduslov za formiranje uspešnog demokratskog društva. Sadašnja previranja su možda nagoveštaji, koliko ja vidim, stvaranja tri zasebna entiteta, odnosno raspada te zemlje, poput svojevremeno Jugoslavije. Od početka američke vojne intervencije u Iraku postojala je mogućnost da se cela stvar neće završiti opstankom jedinstvenog Iraka. Mi u SAD verujemo da se može stvoriti demokratska, federalna država od disparatnih delova, kao što je to slučaj sa, recimo, nama i Indijom. Medjutim, da li se takva državna struktura može primeniti i u Iraku? Sumnjam u to jer ne postoji definisana iračka nacija, pošto je reč etničkim i verskim grupacijama koji nemaju puno zajedničkog što dovodi u pitanje njihovu prpivrženost i podršku jedinstvenom Iraku. Kurdi ne žele da ostanu u Iraku, a u jednom momentu sukobi izmedju šiita i sunita skoro su se pretvorili u gradjanski rat. U Americi su svi njeni gradjani pre svega Amerikanci, a u Iraku su prvo Kurdi, suniti ili šiiti, a tek zatim Iračani. Možda se treba suočiti sa činjenicu da, posle svega, možda više neće biti Iraka, kakvog mi znamo i kakav je postojao najvećim delom dvadesetog veka.

XS
SM
MD
LG