Cene nafte su ponovo na rekordno visokom nivou, pedeset odsto više u odnosu na isti period lani.
Cena barela sirove nafte stigla je do 67 dolara, približivši se neslavnom rekordu iz 1979. godine, kada je zahvaljujući inflatornim prilagođavanjima koštao celih 80 dolara. Vahen Žanžigien prati kretanja na tržištu nafte za Forbsov savjetodavni investicioni institut. On kaže da nekoliko faktora doprinosi velikom poskupljenju.
"U situaciji smo kada trošimo sve što proizvedemo, i pošto imamo vrlo malo lufta, ova pitanja postaju mnogo značajnija. Imamo zabrinutost u vezi sa bezbednošću Saudijske Arabije, političku nestabilnost u Iraku, Venecueli i Nigeriji, a sada je i Iran, još jedan u grupi velikih proizvođača nafte, ponovo u udarnim vestima. To predstavlja veliku brigu"
Obnova prerade uranijuma u Iranu imala je ogroman uticaj na trgovce naftom, koji su se uplašili mogućnosti da Ujedinjene nacije zavedu sankcije Iranu, drugom po veličini proizvođaču unutar OPEK-a i državi koja raspolaže sa desetinom svetskih rezervi nafte. Smanjena proizvodnja i prerada takođe su doprinijeli povećanju cijena. Od 20. jula, 14 kvarova u američkim rafinerijama nafte podstaklo je spekulacije o tome da neće biti dovoljno nafte da se zadovolji zahtjev tržišta.
Neki analitičari predviđaju da će barel nafte najverovatnije preći cenu od 70 dolara ukoliko se nastave problemi u rafinerijama i ako se tenzije na Bliskom istoku ne stišaju. To su dobre vijesti za izvoznike, poput Irana, koji je već predvidio prihod od 43 milijarde dolara od izvoza nafte u ovoj godini – najviše otkako je počeo da izvozi «crno zlato» prije 98 godina.
Tu je i Rusija koja na svako povećanje cene barela za samo jedan dolara - inkasira dodatnih milijardu i 400 miliona dolara. Eksperti rusku ekonomiju smatraju previše zavisnom od tržišta nafte i u tom smislu ranjivom na sve promjene na tom tržištu, ali u ovom trenutku slika ruske ekonomije je ružičasta. Međutim, i prihvatanje velikog povećanje profita od nafte može da izazove probleme za proizvođače. Viljiem Klain, ekonomista u vašingtonskom Centru za globalni razvoj, kaže da je za neke države izbjegavanje korupcije veliki izazov. Jedan od primjera je, kako kaže, Nigerija, gdje se godinama novac od nafte sliva u džepove korumpiranih vladinih zvaničnika. Druge zemlje, poput Venecuele troše svoje budžetske viškove da bi ostvarile politički uticaj.
"U idealnim okolnostima država koja izvozi naftu po ovako visokim cijenama morala bi da taj višak novca usmjeri na otplatu zajmova i dugova. Međutim, umjesto toga – vidimo nevjerovatan izazov da se novac troši na ostvarenje kratkoročnih političkih ciljeva. U slučaju venecuele, na primjer, bilo je mnogo inicijativa poput otkupa državnog duga Argentine, koja je gotovo bankrotirala, ili ekvadorskog duga da bi se iskazala politička solidarnost. Tu su i socijalni programi čija je održivost diskutabilna. Za zemlje proizvođače nafte, u suštini, najveći izazov je da ovakve, dobre godine iskoriste pametno i na održivoj osnovi."
Dok se proizvođači bogate, potrošači osjećaju efekte, ne samo od skupe nafte, već i drugih njenih derivata. Visoke cijene nafte imaju mnogo veći uticaj na države u razvoju koje uvoze naftu jer one nemaju niti stabilnu monetu, niti ekonomski rast da amortizuju takvu vrstu ekonomskog šoka. Vilijem Klain kaže da visoke cijene nafte čine prognozere nervoznim u vezi sa putem kojim ide globalna ekonomija. Klain je, međutim, optimista i kaže da uticaj poskupljenja nafte nije toliko loš koliko bi mogao da bude.
"Mislim da neće biti sudnjeg dana. Mislim ipak, da će se preipitivati suština problema i svakako postaviće se pitanje da li SAD rade dovoljno da bi olakšale ionako visoku zavisnost od uvozne nafte i da li je vrijeme da se okrenu obnovljvivim izvorima energije. Za proizvođače – postavlja se pitanje pametnog korištenja resursa", kaže Klain.
On smatra da će se prava slika o trajnom uticaju poskupljenja nafte steći tek nakon pola godine. Za sada, izgleda da je globalna ekonomija prihvatila poskupljenje. Jedan od pokazatelja je i to MMF nije povukao prognozu da će globalni ekonomski rast u ovoj i idućoj godini biti veći od 4 odsto.